Još jedno zanimanje koje sa sve većom modernizacijom gubi na važnosti je poštar. Da li smo do vremena korone mogli da zamislimo koliko će nam značiti brza pošta. Nekako u to vreme , proizvodjači i trgovci su se trudili da daju silne popuste na poštarinu, ukoliko naručite robu preko neke vrednosti, 4, 5 6000 dinara. Mnogi su čak, bez obzira na iznos nudli besplatnu dostavu.

A onda su umesto da nam zazvoni poštar na vratima počela da stižu obaveštenja, da robu koju ste naručili, možete da podignete na paketomatu. A paketomati su se reklamirali, pametno i lako. Ako niste kod kuće, paket će vas sasvim sigurno sačekati na paketomatu. Dovoljna vam je šifra ili kod koji vam stiže i naravno vaš telefon. Novac od penzija, sve više dobijamo kao elektronsku poruku da je uplata “legla“ na račun. Pakete nam čuvaju paketomati. S obzirom da sve manje pišemo jedni drugima, pisma, razglednice , čestitke za novogodišnje praznike, smanjuju se poslovi za poštare. Da li se to nama svidja ili ne, ili idemo u korak sa svetom, po nekad se zapitam da li se vraćamo na ono vreme kada je jedan poštar u naselju stizao sve, da isporuči pisma i penzije na vreme i da popije kafu sa komšijama.
